Nakon pokušaja podmićivanja Telegramovog novinara Drage Hedla, saborski zastupnik HDZ-a i predsjednik HDZ-a Županije požeško-slavonske Franjo Lucić podnio je ostavku na sve funkcije u HDZ-u. “Podnio sam ostavku na sve političke funkcije u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, na mjesto predsjednika Županijskog odbora Požeško-slavonske županije, člana Nacionalnog vijeća i Središnjeg odbora”, rekao je Lucić stoji u priopćenju koje je stiglo iz HDZ-a.

Franjo Lucić je o svome činu obavijestio i predsjednika stranke Andreja Plenkovića.

“Bez obzira na neutemeljenost optužbi, odlučio sam da ne želim biti teret svojoj stranci. Odgovorno tvrdim da nije bilo riječi o nikakvom podmićivanju, kako tvrdi gospodin Hedl, a to ću, ako bude potrebno, dokazati na mjerodavnom mjestu”

poručio je Lucić. No, nije spomenuo kako će otići iz Sabora.

Lucić je Hedlu eksplicitno nudio mito

No, stvari su prilično jasne. Lucić je Hedlu u telefonskom razgovoru, između ostalog, rekao: “Ono što ćeš ti od redakcije dobiti, ja ću te honorirati jedan naprema tri, ako ti dobiješ tisuću, ja ću ti dati tri tisuće”. Vrlo eksplicitno mu je nudio novac kako ne bi objavio tekst o kontroverznom poslovanju i stečaju njegovih tvrtki. Lucić je mito Hedlu nudio više puta i nije ostavio puno prostora za dvojbe oko čega je riječ.

Telegram će u nastavcima objaviti poveći tekst o brojnim malverzacijama koje je niz godina u poslovanju tvrtki TOFRADO i TOFRADO bačvarija (obje su u stečaju) činio Lucić, uključivši u te poslove i članove svoje najuže obitelji. Upravo ovih dana postat će pravomoćna ovrha nam tvrtkom Građapromet iz Našica, gdje je direktorica Lucićeva supruga Ankica, a predsjednik nadzornog odbora sâm Lucić, mada to, kao državni dužnosnik, ne može biti.

Tom ovrhom, Građapromet – nekoć vrlo uspješna tvrtka prije nego ju je preuzeo Lucić, ostat će bez vrlo vrijednih nekretnina, jer je bankama jamčila otplatu kredita koje su podizale Lucićeve tvrtke TOFRADO i TOFRADO bačvarija.

Dva puta našički su poštari i jednom sudski dostavljač pokušali u tvrtki Građapromet iz Našica, na adresi Braće Radića 18, uručiti rješenje o ovrsi Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Našicama, ali nisu imali uspjeha. Na toj adresi u Našicama, naime, već odavno nema tvrtke Građapromet, pa je ovih dana rješenje završilo na elektroničkoj oglasnoj ploči našičkog suda.

Priča ne bi bila zanimljiva da predsjednik nadzornog odbora Građaprometa nije Franjo Lucić, najsiromašniji zastupnik ovog, devetog saziva Hrvatskog sabora. Uz Franju Lucića u nadzornom odboru je i njegov brat Drago (inače član Izvršnog odbora, najvišeg tijela Hrvatskog nogometnog saveza), a Lucićeva supruga Ankica, članica je uprave i direktorica Građaprometa.

Najsiromašniji saborski zastupnik

Tvrtka Građapromet pod ovrhom teškom 28,1 milijun kuna, našla se jer je svojom imovinom jamčila otplatu kredita koje su podizale tvrtke TOFRADO i TOFRADO bačvarija iz Pleternice, u vlasništvu najsiromašnijeg zastupnika Hrvatskog sabora, Franje Lucića. Taj bivši gradonačelnik Pleternice, menadžer (VŠS), kako piše u njegovoj imovinskoj kartici – od spomena vrijedne imovine ima samo oranicu veličine 1.052 četvorna metra, vrijednu 15.000 kuna. I ništa više.

Ni kuću, ni stan, ni automobil, ni dionice, ili druge vrijednosne papire, ni kune ušteđevine. Ni skupocjen sat kakav se zna naći na ruci mnogih hrvatskih političara. Lucić živi kao proleter od saborske plaće koja iznosi 16.064,17 kuna. No, s obzirom da je po struci prodavač – kako piše na službenim stranicama Hrvatskog sabora – sa srednjom stručnom spremom, ne može se požaliti da je slabo plaćen.

Jedan od ozbiljnijih dužnika
Poreznoj upravi

Ali, Franjo Lucić ne samo da nema imovine i ne samo da je najsiromašniji zastupnik u Hrvatskom saboru – on je i jedan od ozbiljnih dužnika Poreznoj upravi. Prema posljednjim podacima objavljenim na ”listi srama” i javno dostupnim, Lucić je 31. listopada prošle godine Poreznoj upravi dugovao 341.542,04 kune, odnosno više od 21 svoje sadašnje saborske plaće. U podjednakim je problemima i njegova supruga Ankica, direktorica tvrtke čije sjedište nisu uspjeli pronaći našički poštari i sudski dostavljači.

Ona poreznoj upravi duguje tek nešto manje nego njen suprug – 269.631,81 kunu, a kako je njena godišnja direktorska plaća u neto iznosu samo 42.536,82 kuna (dakle mjesečno oko 3.545 kuna), morat će raditi šest godina i četiri mjeseca, a da ne troši ni lipe, da bi vratila dug državi. Zbog poreznog duga od gotovo 350 tisuća kuna Franjo Lucić prijavljen je Povjerenstvu za sprečavanje sukoba interesa, jer u svojoj imovinskoj kartici u rubrici ”obveze dužnosnika: pozajmice, dugovanja, jamstva i drugo”, nije naveo iznos koji duguje državi.

Kao zastupnik ne smije biti u
nadzornom odboru

Zbog toga je 26. travnja ove godine spomenuto povjerenstvo protiv Lucića pokrenulo postupak zbog moguće povrede Zakona o sprečavanju sukoba interesa. No, vratimo se ovrsi koja nad nekretninama vrijednim 28,1 milijun kuna lebdi nad tvrtkom Građapromet, gdje je Lucić, rekli smo, predsjednik nadzornog odbora, unatoč tome što je Zakonom o obvezama i pravima državnih dužnosnika propisano kako oni (a Lucić kao saborski zastupnik to jest), ne mogu biti članovi upravnih ili nadzornih odbora trgovačkih društava.

Na adresi na koju su poštari i sudski dostavljač u Našicama pokušali uručiti sudsko rješenje direktorici Građeprometa, supruzi zastupnika Franje Lucića (a da su imali točnu adresu vidljivo je i iz Sudskog registra Ministarstva pravosuđa, gdje je naznačena upravo ta adresa) nalazi se oronula kuća. Stanarka koju je ondje zatekao reporter Telegrama kaže da je ta prizemnica u vlasništvu Grada Našica i dodaje da je do prije desetak godina iza kuće bilo veliko skladište Građaprometa s omanjom upravnom zgradom.

Prodao zemljište kompanije
Građapromet

No sve je to porušeno, a na tom prostoru, u središtu Našica, niknule su stambene višekatnice. Kako nam je kasnije rekao jedan od bivših radnika Građaprometa, Franjo Lucić to je zemljište, na kojem su se nalazila skladišta Građaprometa, prodao kao građevinsko za milijun i pol kuna.
Franjo Lucić, kome je ovo četvrti mandat u Hrvatskom saboru (zastupnik je HDZ-a od 11. siječnja 2008., dakle više od devet godina) sudbinski je vezan za tvrtku Građapromet iz Našica.

U toj tvrtki s nepostojećom adresom, u kojoj je sada gazda zajedno s bratom i suprugom, Lucić (59) je potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća radio kao trgovac. Tada je to, kaže za Telegram bivši poslovođa Građaprometa, Vlado Josip Drahotuski, bila vrlo solidna društvena firma s pedesetak zaposlenih. A nekadašnji zaposlenik te tvrtke, Marko Bizik, dodaje kako su plaće bile redovite i solidne, sve dok Građapromet nije preuzeo Lucićev TOFRADO.

Kako je krenuo
u privatizacijski pohod

Jednu od prodavaonica tvrtka Građapromet imala je i u Pleternici, gdje je živio Franjo Lucić, pa se taj mladi trgovac ondje i zaposlio. No, uskoro je, otkrivši u sebi poduzetnički duh, u staroj obiteljskoj kući započeo proizvodnju čavala. A onda je, tijekom Domovinskog rata (u kojem Lucić, mada mu je bilo tridesetak godina, nije sudjelovao, jer, kako je rekao u jednom intervjuu, netko se morao baviti i poduzetništvom) pokupovao dionice Građaprometa, osnovao tvrtku TOFRADO i započeo privatizacijski pohod, došavši u posjed dvije pleterničke tvrtke – Dinamico i Oroplet.

Godine 1995. učlanio se u HDZ i od tada, zajedno s poslovnom, gradi i političku karijeru. Članstvo u HDZ-u i kasniji mandat saborskog zastupnika pomogli su mu da se vine u nadzorne odbore dvije velike tvrtke u državnom vlasništvu – Hrvatske ceste (2004. – 2011.) i Hrvatske autoceste (2004. – 2008.) što mu je sigurno omogućilo brojne kontakte s ljudima iz visoke politike i poslovnog svijeta.

Često se hvalio kumstvom s
Ivanom Šukerom

U njegovoj Pleternici, priča se kako se znao hvaliti kumstvom s Ivanom Šukerom, donedavno jednim od najmoćnijih ljudi HDZ-a. Srce Lucićeva poslovnog carstva bila je tvrtka TOFRADO, kojoj je ime dao po početnim slogovima trojice svojih sinova: Tomislava, Franje i Domagoja. Lucić ima i kćer Marinu, no njeno ime nije ušlo u kraticu obiteljske firme. TOFRADO se bavio metalno-prerađivačkom djelatnošću, a njegov jedini vlasnik bio je Franjo Lucić. Ubrzo, osnovat će i sestrinsku tvrtku TOFRADO bačvarija, koja se, kako joj i naziv kaže, bavila proizvodnjom hrastovih bačvi.

S obzirom da je požeški kraj poznat po odličnim vinima i brojim uspješnim vinarima, potreba za buradi bila je prilična pa je s temeljnim kapitalom od 20.000 kuna Franjo Lucić pomogao svom sinu Domagoju da otvori firmu, koja će se – zahvaljujući očevim vezama u Hrvatskim šumama – ponajviše baviti proizvodnjom bačvi od slavonske hrastovine. Za svaki slučaj, da bi posao bolje išao, direktor firme bio je Drago Lucić, Franjin brat.

Objavio bankrot svog
poslovnog carstva

Obje firme – TOFRADO i TOFRADO bačvarija, međutim, danas su u stečaju. TOFRADO je u stečaj otišao u srpnju 2012. godine, a prema rješenju Trgovačkog suda u Osijeku, stalna služba u Slavonskom Brodu, od 7. siječnja 2013., uz tražbine za neisplaćene plaće više od stotinu radnika, među vjerovnicima našla se i država. TOFRADO je početkom te godine, dugovao, zaokruženo, 15,6 milijuna kuna Hrvatskim šumama, Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost 1,3 milijuna kuna, Hypo Alpe Adria banci 26 milijuna kuna, Podravskoj banci 15,5 milijuna kuna, Ministarstvu financija 4,9 milijuna kuna…

Početkom srpnja 2012., poslovni čovjek i saborski zastupnik HDZ-a, sazvao je novinare da bi im objasnio bankrot svog poslovnog carstva. Podsjetio je kako je tvrtka TOFRADO nastala 1991. i da je u najboljim vremenima zapošljavala i do 200 radnika. No, rekao je tada Lucić, krajem listopada 2011., do tada stabilna tvrtka TOFRADO ”koja nikada nije bila u blokadi, s prihodnima od 120 milijuna kuna, koja je još 2008. uložila u razvoj proizvodnje 25 milijuna kuna”, zapada u teškoće. Računi su joj blokirani, a Lucić objašnjava i zašto: uzrok su svjetska kriza i recesija.

Golemi dugovi bankama i državi

Novinarima je tada, u ljeto 2012., rekao kako su svi dobavljači njegove tvrtke namireni s 90 posto, što je istaknuo kao veliki uspjeh, te dodao da su ostale samo obveze prema dvije banke. No, rekao je, krediti su pokriveni nekretninama, pa ni tu neće biti problema.

”Ja sam kao vlasnik najveći gubitnik u ovom slučaju, ali to sam sa sobom raščistio”

rekao je novinarima. Samo pola godine kasnije, Trgovački sud u Osijeku, kao što smo naveli, objavio je listu priznatih tražbina vjerovnika Lucićeve tvrtke.

Ispalo je da je samo bankama dužan 41,5 milijuna kuna, ministarstvu financija gotovo 5, a Hrvatskim šumama, više od 15,6 milijuna. Stanje s kojim se suočio stečajni upravitelj Jozo Perić bili je katastrofalno.
Devet dana iza stečaja TOFRADA, 20. srpnja 2012. u stečaj odlazi i druga Lucićeva firma, TOFRADO bačvarija. Od nekadašnjeg poslovnog imperija ostala je još samo TOFRADO trgovina, čiji je vlasnik drugi Lucićev sin, Tomislav. Zajedno s Lucićevim bratom Dragom, on i danas upravlja tom tvrtkom.

Velebnu kuću prodao vlastitoj djeci

Ovdje je možda trenutak da se spomene kako je Franjo Lucić, koji u svojoj imovinskoj kartici nema ni četvornog metra vlastitog stambenog prostora, ostao bez kuće u Pleternici, koja prema njegovoj vlastitoj procjeni vrijedi 2,5 milijuna kuna. Ako ste pomislili da je ta ogromna obiteljska kuća od 254 m², s velikom okućnicom od 1.200 m² i voćnjakom od 11.000 m², na kojoj su još dvije pomoćne zgrade od 35 m² završila na bubnju, kao hipoteka za neki od kredita koje su podizale Lucićeve tvrtke, varate se.

Franjo Luicić svoju velebnu kuću prodao je 18. prosinca 2009. godine. Zanimljivo, prodao ju je vlastitoj djeci: Tomislav, Franjo (mlađi), Domagoj i Marina, toga su dana, tjedan prije Božića, postali vlasnici kuće, o čemu su napravljena četiri kupoprodajna ugovora. Cijena je bila povoljna: 600.000 kuna. Ni Porezna uprava nije smatrala da kuća, čiju je cijenu Lucić sam naveo u imovinskoj karici (2,5 milijuna kuna), vrijedi puno više pa je procijenjena na milijun kuna.

Kuća je nestala iz imovinske kartice

U imovinskoj kartici koju je Franjo Lucić ispunio 4. svibnja 2011., dakle godinu i pol dana nakon što je kuću prodao vlastitoj djeci, napisao je kako u Pleternici posjeduje kuću od 250 metara četvornih i kako je njena vrijednost 2,5 milijuna kuna. Je li zaboravio da je kuću prodao i da ona više nije njegova, ili ga je smela činjenica što ondje i dalje stanuje kao da je njen vlasnik, nepoznato je. U njegovu posjedu kuća će biti zabilježena i u imovinskoj kartici koju je ispunio u siječnju 2012., kada je istodobno bio i saborski zastupnik i gradonačelnik Pleternice.

Kuća se spominje i u imovinskoj kartici ispunjenoj krajem srpnja 2013., a nepovratno će iz nje izostati tek u kartici koju je povjerenstvu za sprečavanje sukoba interesa Lucić predao 19. siječnja prošle godine. Kako je i zašto kuća nestala iz imovinske kartice Lucić je 4. studenoga 2013. godine Povjerenstvu za sprečavanje sukoba interesa ovako objasnio: ”Pošto nisam sam ispunjavao imovinsku karticu došlo je do greške u komunikaciji između mene i moje tajnice koja je navela mene kao vlasnika kuće, a ne mlađeg sina. Ja sam napravio propust jer nisam dodatno provjerio karticu imajući potpuno povjerenje u tajnicu i ono što je navedeno u kartici.”

Što donosimo u sljedećem nastavku

Priča je ipak malo drugačija. Kad je u jednom dnevnom listu krajem listopada 2013. objavljen izvještaj s Lucićeve tiskovne konferencije na kojoj je optužio svog kolegu iz Požege, zastupnika Zdravka Ronka (SDP) da o njemu iznosi neistine, te napomenuo da se prema njemu provodi represivna porezna politika, u komentarima čitatelja pojavilo se i pitanje tko je vlasnik dva BMW-a koje vozi i kuće u kojoj stanuje, Lucić je tjedan dana kasnije pohitao objasniti Povjerenstvu za sprečavanje sukoba interesa kako je greškom naveden kao vlasnik kuće vrijedne 2,5 milijuna kuna.

Franjo Lucić, najsiromašniji zastupnik u aktualnom sazivu Hrvatskog sabora (kao što smo rekli u prvom dijelu specijala, u njegovoj imovinskoj kartici nije upisano ništa osim oranice vrijedne 15.000 kuna) i sad već bivši član Nacionalnog vijeća HDZ-a, imao je uzbudljiv poslovni život u kojem su se oko njegovih tvrtki TOFRADO, zahvaljujući politici u koju se uključio i bez koje to ne bi išlo, vrtjeli veliki poslovi i još veći novac. Njegove tvrtke TOFRADO i TOFRADO bačvarija koje je nakon ulaska u Hrvatski sabor prepustio na upravljanje bratu Dragi – sklopile su 1. ožujka 2005. sa Slavonskom bankom (koju je tada preuzimala Hypo Alpe Adria banka) ugovor o kreditu od 12 milijuna kuna.

Taj ozbiljan novac Franjo Lucić i njegov brat Drago, koji su u tom bankovnom kreditu bili mjenični dužnici, dok je tvrtka Građapromet iz Našica (koju je zastupala Lucićeva supruga Ankica) bila založni dužnik, dobiven je u okviru programa ”Lokalni projekti razvoja – poduzetnik”, projekt ”Branitelj” i imao je financijsku potporu Požeško-slavonske županije. Kredit je Lucićevim tvrtkama odobren, kako je to izrijekom pisalo u ugovoru u čijem je posjedu Telegram, za ”kupovinu opreme i obrtna sredstva”. Odobren je na 10 godina s počekom od 24 mjeseca, a kamatna stopa bila je više nego povoljna: iznosila je 5,84 posto godišnje, no Lucićeve tvrtke plaćale su kamatu od samo 1,84 posto, budući da su preostalih 4 posto, kako stoji u ugovoru o kreditu, subvencionirali Požeško-slavonska županija i Ministarstvo branitelja.

Zapošljavanje razvojačenih branitelja

Sredinom prosinca 2006. Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti na čijem je čelu tada bila Jadranka Kosor, ujedno i potpredsjednica Vlade, donijet će odluku o priznavanju prava na subvenciju kamate po stopi od dva posto. Svrha subvencioniranja bila je, kako stoji u odluci ”provedba Programa stručnog osposobljavanja i zapošljavanja branitelja i Programa malog i srednjeg poduzetništva”. Kredit od 12 milijuna kuna koji su podigle Lucićeve tvrtke, nije međutim bio jedini. TOFRADO i TOFRADO bačvarija već su ranije podigli dva kredita – jedan u iznosu od 5, a drugi od 2,5 milijuna kuna kod tadašnje Požeške banke (sada Podravska banka). I ti su krediti imali povlaštenu kamatnu stopu, a kamatu su subvencionirali Požeško-slavonska županija i Ministarstvo obrta, malog i srednjeg poduzetništva.

Ti su krediti bili namijenjeni za nabavu strojeva i obrtna sredstva. TOFRADO je pak najavio kako će kredit iskoristiti za izgradnju pilane i pratećih objekata, te nabavu transportnih vozila. S dvadesetak milijuna kuna kredita, činilo se, TOFRADO će moći ispuniti obvezu koju je preuzeo: proširiti proizvodnju i zaposliti ljude, prije svega razvojačene branitelje bez posla. No, umjesto ulaganja u osnovnu djelatnost, drvoprerađivačku industriju i proizvodnju hrastovih bačvi – za što su krediti i podignuti – TOFRADO se počeo baviti izgradnjom apartmana na jadranskoj obali! Na neobičan način u tu gradnju upustili su se i članovi obitelji Franje Lucića, njegova supruga Ankica, sinovi Domagoj, Franjo i Tomislav, te kći Marina.

Nevjerojatan uspjeh Lucićeve djece

Uslijedilo je nekoliko zanimljivih financijskih transakcija u kojima su sudjelovali članovi najuže obitelji danas najsiromašnijeg saborskog zastupnika, Franje Lucića. Kao što smo vidjeli u prvom dijelu, Lucić je svoju kuću za 600.000 kuna prodao svojoj djeci, no taj novčani iznos nije naveo ni u jednoj imovinskoj kartici. Zanimljivo je obrazloženje zašto je kuću u kojoj i danas stanuje prodao djeci. U sudskom postupku na Općinskom sudu u Požegi, gdje ga je tužila Podravska banka, upravo zbog prodaje obiteljske kuće djeci i strahu da zbog toga neće moći naplatiti svoja potraživanja, Franjo Lucić u iskazu je tvrdio kako je time želio urediti ”inače nerazriješene obiteljske odnose” i zbog namjere da se preseli u Zagreb, gdje je, kako je rekao ”u to vrijeme pretežno i boravio”.

No, taj njegov neobičan potez, da kao tada imućan čovjek, djeci (od koje je jedno bilo malodobno) prodaje obiteljsku kuću, u kojoj i danas stanuje, ali ne kao vlasnik, imao je snažnu pedagošku notu. S djecom je sklopio kupoprodajni ugovor kako bi, rekao je na sudu, ”shvatili da ne mogu sve dobiti nego da moraju i zaraditi određene stvari”. I dodao: ”Kako su svi, osim najmlađeg sina, bili zaposlenici tvrtke, imali su sredstva za kupnju”. Inzistirajući na susretu s Lucićem Telegramov novinar osobito je želio saznati kako su Lucićeva djeca bila tako uspješna jer su i prije kupovine obiteljske kuće, u čijem je vlasništvu do tada bila glava obitelji – Franjo Lucić – imali obilje novca i razvijen smisao za poduzetništvo.

Posudba u vrijednosti od
7 i pol milijuna kuna

Tako je njegov sin Tomislav (rođen 1987.) u Srimi, katastarska općina Zaton, kraj Šibenika, 2005. i 2007. godine kupio građevinsko zemljište (Telegram je u posjedu svih izvadaka iz katastra) za ukupno 339.041,20 kuna, a 2006. prodao apartmane za 1.282.744,60 kuna. Lucićeva kći Marina (udana Mogušar, rođena 1981.), kupila je, također u Srimi, građevinsko zemljište 2005., a u narednim godinama prodala tri apartmana, u ukupnom iznosu od 1.419.684,08 kuna. Čak je i tada malodobni Lucićev sin Franjo (rođen 1992.) u dobi od 17 godina, prodavao apartmane u Srimi u ukupnom iznosu od 4.842.817,90 kuna. U posao kupovanja zemljišta na jadranskoj obali i prodaje apartmana, uključila se i Lucićeva supruga Ankica: 2005. kupila je zemljište za 178.315,50 kuna, a dvije godine kasnije prodala apartmane u vrijednosti od 1.240.059,77 kuna.

I unutar obitelji Lucić, te Lucićevih tvrtki TOFRADO i TOFRADO bačvarija, odvijala se živa financijska aktivnost. Telegramov novinar želio je s Lucićem razgovarati i o tome, o međusobnim donacijama i pozajmicama, no on je – objasnivši kako je ”prekapacitiran i umoran” zbog brige o plantaži luka zasijanog na 6 hektara, odbio susret, pa je radije u zamjenu za nepisanje o tome, htio ponuditi mito, u čemu smo pisali u četvrtak. Tako je supruga Ankica darovala svom suprugu 2.067.999,43 kune, kći Marina 1.283.066,21 kuna, a sin Domagoj 1.424.804,24 kuna. Kolanju novca unutar obitelji i njihovih tvrtki tu nije kraj. Prema podacima Telegrama tijekom tri godine, od 2009. do 2011. četvero Lucićeve djece tvrtki TOFRADO trgovina (koja nastavlja poslovati nakon što su TOFRADO i TOFRADO bačvarija završile u stečaju) posudilo je ukupno 7.493.030,40 kuna, odnosno, svatko po 1.873.257,60 kuna.

Kupnja apartmana u Srimi
pokraj Šibenika

Lucićeva djeca, Tomislav, Franjo (koji je, rekli smo, još bio maloljetan), Domagoj i Marina, tijekom 2010. i 2011. TOFRADO bačvariji posudila su ukupno 6.812.232, 80 kuna, odnosno svako dijete isti iznos 1.703.058,20 kuna! Sav taj novac, dakle, vrtio se unutar obitelji i tvrtki u vlasništvu danas najsiromašnijeg zastupnika u Hrvatskom saboru. Čini se da su investitori u izgradnju apartmana u Srimi, kraj Šibenika, Lucićeve tvrtke TOFRADO i TOFRADO bačvarija, njegovoj djeci pozajmice vratile u apartmanima. Ni tu okolnost nismo mogli razriješiti u razgovoru s Franjom Lucićem. U jednom trenutku (početak 2007.), dinastija Lucić u posjedu je imala 22 apartmana, ukupne površine 1.056,48 metara četvornih i svi su bili uredno gruntovno provedeni (doduše tada bez uporabne dozvole, kako stoji u gruntovnim izvacima) u Katastarskoj općini Zaton, Općinskog suda u Šibeniku.

Preostali od šezdesetak izgrađenih apartmana bili su prodani različitim kupcima, a u međuvremenu članovi obitelji Lucić prodali su gotovo sve apartmane. Pored apartmana koji su bili uknjiženi u vlasništvo supruge i djeca Franje Lucića, dio je bio u posjedu njegova brata Drage (jedan apartman veličine 59,95 metara četvornih) i bratovljeve supruge Stelle (ukupno tri apartmana), te Ive Lucića, (tri apartmana) i njegove supruge Zdenke (dva apartmana). Ivo i Zdenka Lucić, djeca su strica Franje Lucića i međusobno su poslovno povezani. U vrijeme izgradnje apartmana u Srimi kraj Šibenika, podjednako zanimljivi odnosi vladali su između Lucićevih tvrtki TOFRADO i TOFRADO bačvarija.

Sumnjiv model potrošnje
novca od kredita

Obje su tvrtke, kao što smo rekli, koristile povoljne kredite sa subvencioniranim kamatama, a kako je trebalo opravdati trošenje novca (jer su banke, ali i Požeško-slavonska županija, te dva spomenuta ministarstava iz čijih je sredstava plaćana razlika kamate, imali pravo kontrolirati na što je utrošen novac), dvije Lucićeve tvrtke našle su model na koji način fiktivno potrošiti što više novca. Tako je TOFRADO bačvarija, od sestrinske firme TOFRADA kupovala opremu, no po nekoliko puta većoj cijeni od stvarne. Iz samo jednog dokumenta, u čijem je posjedu Telegram, od 24. veljače 2005. godine, vidljivo je kako je TOFRADO svojoj sestrinskoj tvrtki rabljenu debljaču nabavljenu za 7.536,57 kuna prodao za 29.400 kuna, rabljenju ravnalicu kupljenu za 13.565 prodao za 56.000 kuna, dvostranu debljaču nabavljenu za 15.000, prodao za 63.200, automat za izradu dužice kupljen za 16.000 kuna prodao za 62.800, a primjerice stroj za bušenje drvenih bačvi koji je TOFRADO nabavio za 41.795 kuna, TOFRADO bačvariji prodao je za 145.700 kuna!

Takvih je prodaja bilo bezbroj, pa se na taj način oprala solidna količina novca koji je onda završavao u izgradnji apartmana. U kontroli namjenskog trošenja kredita koju je u lipnju 2007. proveo Upravni odjel za gospodarstvo, poduzetništvo i razvitak Požeško-slavonske županije stoji kako je TOFRADO bačvarija osnovna sredstva nabavljala od sestrinske tvrtke TOFRADO (obje u vlasništvu Franje Lucića) te da je ukupno za tu namjenu potrošeno 1.170.200 kuna, ali da je cijena po kojoj je TOFRADO nabavio te strojeve bila samo 259.786,36 kuna. To znači da je TOFRADO svojoj sestrinskoj firmi zaračunao četiri i pol puta veću cijenu, odnosno naplatio 910.315,64 kune više! Pri tom valja znati da su obje tvrtke poslovale na istoj adresi – Ulici Ante Starčevića 16, u Pleternici, pa nije bilo nikakvih transportnih troškova. Na toj se adresi danas nalazi jedina preostala Lucićeva tvrtka, TOFRADO trgovina.

Tko je intervenirao za subvenciju kamata

Telegram je u posjedu dokumenta kojim tadašnja potpredsjednica Vlade i ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Jadranka Kosor, 9. srpnja 2007. donosi odluku o ukidanju prava tvrtki TOFRADO bačvarija na subvenciju kamate po stopi od dva posto na kredit odobren po osnovi dva projekta: ”Lokalni projekt razvoja – poduzetnik za 2004. godinu” i projekt ”Branitelji”. Razlog: nenamjensko trošenje kredita. U toj odluci doslovce stoji:

”Korisniku subvencije ukida se pravo na subvenciju kamata zbog utvrđenih nepravilnosti i povreda namjenskog korištenja kredita sukladno nalazu po dokumentaciji o namjenskom korištenju kredita”.

I dalje:

”Iznos sredstava isplaćenih od strane Ministarstva na ime subvencije po stopi od dva posto, utvrdit će se po okončanju postupka utvrđivanja štete.”

No, dogodit će se zanimljiva stvar. Ne samo što nikada nije utvrđena šteta, već je za desetak dana odluka povučena. Netko moćniji od tadašnje potpredsjednice Vlade Jadranke Kosor, očito, smatrao je kako tvrtka TOFRADO bačvarija, čiji je vlasnik bio Franjo Lucić, ali ju je zastupao njegov brat Drago, ne zaslužuje takav tretman. Tko je to mogao biti, nije teško pogoditi. No, vidjet ćemo, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti nije bilo jedino koje je povuklo odluku o subvencioniranja kamata za kredite tvrtke TOFRADO. Učinit će to i Požeško-slavonska županija koja je, također po stopi od dva posto, subvencionirala kredite Lucićevih tvrtki, koje su pak, bile uvelike angažirane u izgradnji apartmana.

Što donosimo u sljedećem nastavku

U sljedećem nastavku: Kako su završavale brojne kaznene prijave protiv Lucića i zašto je on, na sjednici Županijske skupštine Požeško-slavonske županije, trijumfalno poručivao onima koji ih podnose kako s njima mogu ”obrisati guzicu”; također u sljedećem nastavku: Kako su Lucićeve tvrtke Hrvatskim šumama dugovale milijunske iznose i bez obzira na nepodmirene račune uredno dobivale kvalitetne hrastove trupce

“Ma kako vas nije sram!? Svakodnevno podnosite kaznene prijave. Ma brišite guzicu s njima!”

urlao je na sjednici skupštine Požeško-slavonske županije 11. rujna 2007. Franjo Lucić.

Dva mjeseca prije toga, 6. srpnja 2007., Upravni odjel za gospodarstvo, poduzetništvo i razvitak Požeško-slavonske županije podnio je Općinskom državnom odvjetništvu u Požegi optužni prijedlog protiv Franje Lucića, njegovog sedam godina mlađeg brata Drage te tvrtki TOFRADO i TOFRADO bačvarija (u Lucićevom vlasništvu). Tvrtka TOFRADO i obitelj Lucić u to su vrijeme, naime, naveliko gradili apartmane na jadranskoj obali koristeći za to i novac dobiven subvencioniranim kreditima za razvoj poduzetništva i zapošljavanje branitelja.

Istoga dana s iste adrese, Ministarstvu financija upućena je obavijest o otkrivenim ”značajnim nepravilnostima” u poslovanju Lucićevih tvrtki, kojima je – tvrdilo se – oštećen državni proračun. Ministarstvo financija, među ostalim, upozoreno je na ”prividne pravne poslove” između Lucićevih tvrtki, o čemu je Telegram pisao u prošlom nastavku ovog specijala. Radilo se o tome da je tvrtka TOFRADO, drugoj Lucićevoj tvrtki, TOFRADO bačvariji prodavala opremu i strojeve po višestruko većoj cijeni od nabavne.

Županija i Ministarstvo ukinuli
pa vratili subvencije

No, Lucić nije bio pogođen samo optužnim prijedlogom i prijavom Ministarstvu financija. Tadašnje županijsko poglavarstvo u Požegi, 3. srpnja 2007. donijelo je odluku o ukidanju prava na subvenciju kamate na kredit u iznosu od 12 milijuna kuna koji je Lucićeva tvrtka TOFRADO bačvarija podigla u Slavonskoj banci, a čija je namjena bila razvoj poduzetništva i zapošljavanje branitelja. I županija je, kao što će šest dana kasnije učiniti i Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti (ministrica je tada bila Jadranka Kosor), zatražila da Lucićeva tvrtka nadoknadi štetu i vrati novac za subvencioniranu kamatu. Ukidanje subvencije i zahtjev za povrat tog iznosa bili su uzrokovani činjenicom da kredit nije trošen namjenski. Lucić je, naime, dijelom tog novca, u Srimi kraj Šibenika, gradio apartmane. Nije to ni osobito skrivao: na gradilištu apartmanâ, na istaknutoj ploči s podacima tko je projektant, izvođač radova i koji je broj građevinske dozvole, stajalo je kako je investitor gradnje tvrtka TOFRADO iz Pleternice.

Iako ga je ražestilo što se protiv njega pišu optužni prijedlozi i kaznene prijave, Lucić nije imao stvarnih razloga za brigu i ono njegovo ”brišite guzicu” s tim prijava, nije bilo samo izraz primarnog, prostačkog istupa već i pokazatelj čvrstog uvjerenja da se pomoću političkih i drugih veza i snažnog zaleđa sve to može srediti. Slično kao što je postupilo Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, kada je povuklo odluku o ukidanju subvencioniranja kamata Lucićevoj tvrtki, uradit će i Županija požeško-slavonska. Doduše, ne tako brzo. Kad je 2009. SDP izgubio vlast u požeško -slavonskoj županiji, a na mjesto župana došao ”Lucićev čovjek” Marijan Aladrović, jedan od prvih poteza novog župana bit će storniranje one ranije odluke o ukidanju subvencija, te isplate u međuvremenu nastalih zaostatka Lucićevim firmama (oko 200.000 kuna).

Što se dogodilo s kaznenom
prijavom Županije?

No, što se dogodilo s onom kaznenom prijavom koju je podnijela Županija požeško- slavonska? Kad je Općinsko državno odvjetništvo u Požegi (na čijem je čelu danas Ankica Njegovan Bišof, Lucićeva šogorica), zaprimilo optužni prijedlog umjesto da od ovlaštenog sudskog vještaka ili Državne revizije zatraži nalaz o poslovanju Lucićevih tvrtki, oni prihvaćaju mišljenje Revizije d.o.o. iz Požege, koja je bila u poslovnim odnosima s Lucićevim tvrtkama!

“Ovako nešto nezabilježen je, jedinstven slučaj u radu bilo kojeg Državnog odvjetništva”

kaže za Telegram pravosudni dužnosnik s dužom praksom u radu Državnog odvjetništva. Revizija je, dakako, bila povoljna pa će ODO u Požegi kaznenu prijavu odbaciti.

“Nikada me nitko nije pozvao niti upitao bilo što u vezi optužnog prijedloga koji sam kao službena osoba potpisao”

kaže za Telegram Željko Čerti, tadašnji dožupan zadužen za gospodarstvo. No, Općinsko državno odvjetništvo u Požegi ipak neće do kraja ostati pasivno. Županiju požeško-slavonsku uputit će da na Županijskom sudu u Požegi, ako to žele, sami mogu nastaviti kazneni progon braće Lucić i tvrtki TOFRADO i TOFRADO bačvarija. Oni će to i učiniti, ali kada dolazi do smjene vlasti i Marijan Aladrović postane župan, taj bliski Lucićev prijatelj i stranački kolega iz tamošnjeg HDZ-a, ali i poslovni partner (Aladrović je prije toga bio direktor požeške uprave Hrvatskih šuma), on će odustati od kaznenog progona.

HBOR-ov novac kojim je zatvorio
ranije kredite

Lucić će se moći nastaviti baviti biznisom, prodajom izgrađenih apartmana u Srimi, te obnašanjem časne dužnosti zastupnika u Hrvatskom saboru. No ostat će problemi s bankama. Kao što smo vidjeli na primjeru kredita podignutih u tadašnjoj Požeškoj (kasnije Podravskoj banci) i Slavonskoj (kasnije Hypo Alpe Adria banci), Lucić ih je bez problema dobivao. U te dvije banke njegove su tvrtke podigle dvadesetak milijuna kuna. Uz to Lucić je od Fonda za razvoj i zapošljavanje dobio još 7,6 milijuna kuna. Oko toga Fonda prije pet godina podiglo se dosta prašine kada su mediji otkrili kako su ti, vrlo povoljni krediti, bili dodjeljivani gotovo isključivo tvrtkama čiji su vlasnici članovi HDZ-a. Radilo se o ozbiljnom novcu – samo u pet godina taj je Fond podijelio 1,4 milijarde kuna kredita, a novac Fondu osiguravan je iz državnog proračuna.

Kad je Luciću zapelo s vraćanjem kredita, banke su se pobrinule da mu dadu nove. Tako je Podravska banka s Lucićevom tvrtkom TOFRADO 29. rujna 2009. zaključila dva kredita, oba za restrukturiranje i to iz sredstava Hrvatske banke za obnovu i razvitak (HBOR), kako bi zatvorio ranije kredite Podravske bake u ukupnom iznosu od 1.803.575,31 eura (oko 13,5 milijuna kuna). Žurilo mu se, jer je kredit podignuo u komercijalnoj banci (mogao je sklopiti ugovor o kreditu izravno s HBOR-om, ali tada procedura traje nešto duže). Taj je kredit bio povoljan: kamata koju zaračunava HBOR obično je oko tri posto, za razliku od komercijalnih banaka gdje je značajno veća. Osim toga Lucić je oba kredita dobio uz poček otplate od dvije godine. Tri godine kasnije, u srpnju 2012., unatoč povoljnim kreditima za refinanciranje duga, obje njegove tvrtke – i TOFRADO i TOFRADO bačvarija, završit će u stečaju.

Kako je Lucić postao
najsiromašniji zastupnik

U međuvremenu, danas najsiromašniji saborski zastupnik i netom ražalovani visoki dužnosnik HDZ-a (zbog pokušaja podmićivanja ovog novinara dao je ostavke na sve stranačke dužnosti), Franjo Lucić poduzeo je ”operaciju čišćenja” i užurbano sa svoga imena, ali i s tvrtke TOFRADO počeo skidati imovinu. U prvom dijelu ovog specijala pisali smo kako je kuću u Pleternici Lucić prodao vlastitoj djeci 18. prosinca 2009. No istog tog dana, tjedan prije Božića, četvero Lucićeve djece, od očeve su firme TOFRADO kupili i stan u Zagrebu veličine 68,40 metara četvornih i pripadajuću garažu od 21,94 m². Stan se nalazi u odličnom dijelu Zagreba, na Vrbiku, a u vlasništvu tvrtke TOFRADO bio je od siječnja 1997. kada je kupljen od Industrogradnje. Cijena koju su Lucićeva djeca za njega platila bila je bagatelna – 530.000 kuna. No, ipak platili su manje nego ocu obiteljsku kuću u Pleternici, za što su potrošili 600.000 kuna.

Iz ugovora koji je Lucićevo četvero djece sklopilo s očevom tvrtkom TOFRADO (a koji je u posjedu Telegrama) zanimljivo je da su djeca i prije sklapanja ugovora već bila u posjedu tog stana. I još nešto: njihov stric, Drago Lucić, koji je u ime tvrtke TOFRADO potpisnik tog kupoprodajnog ugovora, nije ni trena dvojio o mogućim problemima koje bi kupci mogli izazvati. Kupcima, svojim nećacima, je omogućio da se uknjiže u zemljišne knjige ”bez ikakvih daljnjih suglasnosti ili protivljenja”, unatoč tome što su Lucićeva djeca bila dužna spomenuti iznos platiti tek za šest mjeseci. Lucićev brat Drago, za razliku od Franje, potpisivao je neusporedivo više poslovnih papira, a u Pleternici – gdje oba brata imaju kuću u istoj ulici – jednu nasuprot druge – vrlo je popularan. Kako i ne bi bio, kad je zahvaljujući odličnim odnosima sa Zdravkom Mamićem (Drago Lucić član je izvršnog odbora Hrvatskog nogometnog saveza) u malenu Pleternicu uspio nekoliko puta dovesti veliki Dinamo.

Stečajni upravitelj nervozno se
javio na naš poziv

U tom stanu, na zagrebačkom Vrbiku, u vlasništvu Lucićeve djece, saborski zastupnik bez imovine (osim one oranice vrijedne 15 tisuća kuna), odsjedao bi tijekom zasjedanja Hrvatskog sabora, u kojem je zastupnik od 11. siječnja 2008., dakle duže od devet godina. Kako je vrijednost tog stana bila značajno veća od stvarne, svojedobno je podnesena i kaznena prijava protiv odgovornih u Poreznoj upravi Zagreb, ali se sve negdje zagubilo u ladicama. TOFRADO u Zagrebu ima još jedan stan, na adresi Donje Svetice 46 D, no Telegram nije uspio provjeriti je li u vlasništvu nekog od članova obitelji Lucić ili je pak ušao u stečajnu masu kada je firma propala.

Stečajni upravitelj Jozo Perić, koji to sigurno zna, vrlo je nervozno reagirao na poziv Telegramova novinara i upit koliko je Lucićevih apartmana u Srimi ušlo u stečajnu masu tvrtke TOFRADO, rekavši da je na godišnjem odmoru i da o tome ništa ne želi govoriti jer pred sobom nema papire. U travnju 2010., dvije godine prije proglašenje stečaja ”operacija čišćenja” će se nastaviti. Franjo Lucić prenijet će, bez naknade, svoj poslovni udjel u tvrtki TOFRADO bačvarija sinu Domagoju. Tako se oslobodio i tog dijela svog vlasništva. Rekli smo već, njegov drugi sin Tomislav, vlasnik je TOFRADO trgovine, jedine preostale tvrtke iz bivšeg Lucićevog imperija koja još posluje.

Tužbu protiv Lučića podnosi
i Podravska banka

Neposredno pred otvaranje stečaja tvrtke TOFRADO, koji je Lucić sam pokrenuo, Podravska banka bila je zabrinuta činjenicom da on sklanja svoju imovinu na druge osobe, pa će Općinskom sudu u Požegi, potkraj ožujka 2012. uputiti tužbu protiv Lucića i četvero njegove djece ”radi pobijanja pravnih radnji s prijedlogom na zabilježbu spora”. Prevedeno na laički jezik to je značilo da Podravska banka traži poništenje kupoprodajnog ugovora kojim je Franjo Lucić svojoj djeci prodao obiteljsku kuću u Pleternici, te da se u gruntovnici zabilježi bančino potraživanje nad tom nekretninom, kako se ne bi mogla prodati trećoj osobi. Uz to banka je tražila i aktivaciju Lucićevih osobnih mjenica, u ukupnom iznosu od 14.057.820,40 kuna, koje je on potpisao i priložio jamčeći za otplatu kredita.

Sudski spor, nakon brojnih odgoda ročištâ, završen je na zanimljiv način u listopadu prošle godine. Sutkinja Snježana Polgar (ranije i predsjednica Općinskog suda u Požegi), odbila je tužbu jer je bila preuranjena s obzirom da je podignuta ”prije nego što je dospjela tražbina”. Podravska banka na takvu se presudu nije žalila i ona je postala pravomoćna. Lucićeva djeca sačuvala su vlasništvo nad obiteljskom kućom, a Franji Luciću one mjenice od 14 milijuna kuna nisu naplaćene. Podravska banka dobrim se dijelom naplatila iz stečajne mase tvrtke TOFRADO.

Hrvatskim šumama dugovao je
15,6 milijuna kuna

U jednom od izvještaja stečajnog upravitelja TOFRADA, kako smo to spomenuli u prvom dijelu ovog specijala, objavljeno je kako je Lucićeva tvrtka Hrvatskim šumama dugovala iznos od 15.645.888,82 kuna. Naravno, postavlja se pitanje kako je bilo moguće nagomilati taj zastrašujući dug. Hrvatske šume, naime, svojim kupcima (među značajnijima bio je i TOFRADO) ne isporučuju robu ako ranije isporuke nisu plaćene u roku od 30 dana. No, Luciću je to uspijevalo, ponajprije zbog, malo je reći – odličnih – odnosa s direktorom požeške filijale Hrvatskih šuma, Marijanom Aladrovićem. Rekli smo, obojica su bili istaknuti HDZ-ovci u požeškom kraju, uz to i bliski prijatelji i suradnici, a Lucić će Aladroviću pomoći i u političkom napredovanju, pa će ovaj iz Hrvatskih šuma poći pravo za čelnika Požeško-slavonske županije.

Poslovni odnos TOFRADA i Hrvatskih šuma nije bio jednosmjeran; nije Lucić samo kupovao trupce, već su njegove tvrtke bile angažirane u izgradnji šumskih putova i drugih poslova na području požeškog dijela te državne tvrtke. Mediji su pisali kako se radilo o fiktivnom izvođenju tih radova, a TOFRADO je Hrvatskima šumama isporučivao pozamašne račune, koji su se onda ”prebijali” dugovanjima za isporučene trupce.

Tisuću kvadrata za 300 kuna godišnje

No, nije to bio jedini oblik suradnje. Hrvatskoj je javnosti nepoznato da su TOFRADO i požeška uprava Hrvatskih šuma (dok im je na čelu bio Aladrović) potpisali ugovor kojim je Lucićeva tvrtka u okviru tvorničkog dvorišta iznajmila skladišni prostor od tisuću metara četvornih kako bi se trupci ondje mogli uskladištiti. Cijena najma iz ugovora sklopljenog početkom prosinca 2007. bila je više nego simbolična: 300 kuna godišnje! U krug tvrtke TOFRADO, u iznajmljenih tisuću metara četvornih, stizali su silni kubici, tisuće i tisuće, najkvalitetnijih trupaca. Bio je to sjajan izvor sirovine za TOFRADO, koji je u poslu bez otpremnica i faktura – priča nam jedan bivši zaposlenik Lucićeve tvrtke – te trupce koristio kao besplatnu sirovinu.

Kad su TOFRADO I TOFRADO bačvarija zbog neodgovornog poslovanja završili u teškoćama i na kraju u stečaju, mnogi radnici, među kojima i brojni branitelji, počeli su dobivati otkaze. Mediji su zabilježili kako je jedan od njih, nakon što mu je uručen otkaz, počinio samoubojstvo. M. N. iz Brodskog Drenovca, nadomak Pleternice, kako je kasnije u pismo navela njegova supruga, bio je branitelj od 15. ožujka 1991. godine do 31. listopada 1991. godine u tadašnjem rezervnom sastavu MUP-a, a od 1. studenog 1991. do 30. srpnja 1992. i od 2. kolovoza 1995. godine do 23. rujna 1995. godine u Hrvatskoj vojsci. Njegova supruga jasno je rekla zašto je M. N. podignuo ruku na sebe: ”Bio je zaposlenik firme TOFRADO, ali na žalost dobio je otkaz i na taj način ugrožena je naša egzistencija.”

Nuđenje mita je samo marginalna epizoda

Svakome tko je pročitao makar dio Telegramova specijala o mutnim poslovima saborskog zastupnika HDZ-a Franje Lucića bit će jasno zašto je on od Telegramovog novinara tražio da ne objavi ovaj tekst. Lucić je, kao što smo pisali, ovom novinaru za to bio spreman i platiti: ponudio je tri puta više novca nego što će mu za to platiti redakcija. Htio je mitom zaustaviti objavljivanje teksta.

Sada, kad je provaljen i kad se na snimci jasno čuje kako to više puta ponavlja, pokušava mnogim neistinama preokrenuti svoje riječi. No za ovu priču to je ipak manje važno. Puno je važnije sve ono što je Lucić radio protekla dva desetljeća u svojim firmama – a u ovom specijalu nipošto nije sve obuhvaćeno – kako je koristio kredite, muljao s prijenosom imovine, da bi danas bio najsiromašniji zastupnik u Hrvatskom saboru. To je poanta priče. Nuđenje mita samo je epizoda, marginalni događaj, u njegovom političkom i poslovnom opusu.

U svih sedam imovinskih kartica koje je saborski zastupnik HDZ-a Franjo Lucić ispunjavao od 4. svibnja 2011. do 21. studenoga prošle godine, a koje se mogu naći na mrežnim stranicama Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa, rubrika u koju dužnosnici upisuju pokretnine u svom vlasništvu (u što spadaju i automobili), njegova je prazna.

To znači da Franjo Lucić, pored toga što nema ni kuću, ni stan, niti kakvo plovilo, vikendicu ili apartman na moru, ni kunu ušteđevine, ni jednu jedinu dionicu, niti vrjedniji sat – nema ni osobni automobil. Neobično za čovjeka koji je novinaru Telegrama nudio mito da ne piše o njegovim propalim tvrtkama i pri tom, galantno nudeći honorar za nepisanje, rekavši kako ”novac nije problem”.

Kako putuje iz Pleternice u Zagreb?

Ali, nastranu to. Zanimalo nas je kako dakle zastupnik koji živi u Pleternici, gradiću 180 kilometara udaljenom od Zagreba, putuje na sjednice Hrvatskog sabora. Vlakom se taj put može prevaliti, ovisno o dužini čekanja u Novoj Kapeli (gdje se presjeda), za tri do četiri sata, a autobusom za tri.

Kako je zastupnički posao sam po sebi težak i zamoran (sjednice, nerijetko, znaju potrajati do dugo u noć), zanimalo nas je kako zastupnik Lucić, s obzirom na to da nema osobni automobil, putuje iz svoje Pleternice u Zagreb i odatle se vraća. Zato smo od službi Hrvatskog sabora zamolili podatak koliko je Franjo Lucić, kao saborski zastupnik, naplatio troškove svojih putovanja.

Zatražili smo podatke iz Sabora

U Hrvatskom saboru pedantno se vode svi troškovi zastupnikâ i to pojedinačno, razvrstani po kategorijama. Tako su posebno prikazani troškovi dnevnica, privatnog automobila korištenog u službene svrhe, cestarine, zrakoplovne karate, troškovi putovanja javnim prijevozom, hotelskog smještaja, stanarine i režija (za zastupnike izvan Zagreba koji imaju pravo na trošak najma stana), naknade za odvojeni život ili pak trošak korištenja službenog stana, te druge troškove, navedene u rubrici ”ostalo”, a koji nisu specificirani.

Zastupnik Franjo Lucić za putovanja javnim prijevozom, autobusom ili vlakom, nije potrošio ni lipe, postoji tek trošak od 18.825 kuna za zrakoplovne karte, no kako je najbliža zračna luka iz koje bi Lucić na plenarne sjednice Hrvatskog sabora mogao putovati avionom, ona u Osijeku, udaljena od Pleternice stotinjak kilometara, sigurno je da se potrošeni iznos za avionske karte odnosi na njegova putovanja u inozemstvo ili druga odredišta u Hrvatskoj na koja je išao službeno, kao saborski zastupnik.

124 tisuće za službena putovanja

No, bez obzira na to što nema vlastiti automobil, zastupnik Franjo Lucić, kome je ovo četvrti mandat u parlamentu, u spomenutom razdoblju od prosinca 2011. do srpnja ove godine, na blagajni Hrvatskog sabora inkasirao je za troškove službenih putovanja, iz Pleternice u Zagreb (i natrag), kao i na druge službene aktivnosti saborskog zastupnika, iznos od 124.166 kuna. U tih šest godina Lucić je – prevalivši više od 62 tisuće kilometara u službene svrhe – na blagajni Sabora podigao i 12.060 kuna potrošenih za cestarinu.

U Hrvatskom saboru Telegramu je objašnjeno kako nije nužno da zastupnik posjeduje vlastiti automobil da bi mogao koristiti naknadu od dvije kune po prijeđenom kilometru za svaki dolazak na saborske sjednice. Može imati automobil u najmu (rent a car, lizing), ili koristi automobil u vlasništvu nekog od članova obitelji i sve je to u skladu sa zakonom.

Prije je dolazio s raznim automobilima

Lucić na saborske sjednice dolazi automobilom marke BMW 530 (3.000 kubika) i na zavist drugih saborskih zastupnika koji svoje automobile parkiraju u javnoj garaži u Tuškancu, Lucić svoj automobil ostavlja uz Skupštinu Grada Zagreba, nadomak Hrvatskog sabora. Taj je automobil, kako je Telegram neslužbeno saznao, u vlasništvu jednog od njegovih sinova.

No, ranije dok se u Saboru nije vodila stroža kontrola obračuna putnih troškova, Lucić je troškove dolaska na saborske sjednice obračunavao na više različitih automobila. Što onih u vlasništvu rodbine, što automobila u vlasništvu tvrtke TOFRADO trgovina.

Koji auto navodi kod obračuna kilometraže?

O tome je u pisanom obliku upozoren i tadašnji predsjednik Hrvatskog sabora, Josip Leko, a kada se prišlo temeljitijoj kontroli obračuna, Lucić je s tom praksom prestao. No, od Službi u Hrvatskom saboru nismo dobili podatak koji automobil Lucić sada navodi prilikom obračuna kilometraže.

Da se obračun putnih troškova u Saboru zloupotrebljavalo, svjedoči i primjer bivšeg đakovačkog gradonačelnika Zorana Vinkovića koji je pravomoćno presuđen jer je na saborske sjednice, kao zastupnik HDSSB-a, dolazio službenim automobilom Grada Đakova, a na saborskoj blagajni obračunavao trošak kao da putuje vlastitim automobilom.

Uskok je danas objavio kako je i službeno otvorio istragu protiv Franje Lucića, saborskog zastupnika HDZ-a koji je pokušao podmititi Telegramovog novinara Dragu Hedla. Luciću je jučer skinut saborski imunitet.

“USKOK je na temelju rezultata provedenih izvida donio rješenje o provođenju istrage protiv hrvatskog državljana (1958.) zbog osnovane sumnje na počinjenje kaznenog djela davanja mita”

pišu iz Uskoka.

‘Osnovano se sumnja na pokušaj
davanja mita’

“Osnovano se sumnja da je okrivljenik, 26. srpnja 2017., u Požegi, novinaru koji je prikupljao informacije o poslovnim i financijskim transakcijama njega kao zastupnika u Hrvatskom saboru i njegovih trgovačkih društava, ponudio novčanu nagradu da ne piše novinarski članak na temelju informacija koje je prikupio, jer bi mu isti štetio kao zastupniku u Hrvatskom saboru i kao poduzetniku.

Okrivljenik je novinaru rekao da će mu za ne pisanje teksta platiti tri puta više od naknade koju će dobiti od medijske kuće za koju piše i da novac nije u pitanju, a sve u cilju da prikupljene informacije o njemu i njegovim trgovačkim društvima ne bi bile javno objavljene”, objavili su iz Uskoka.

MIP mu skinuo imunitet

Mandatno-imunitetno povjerenstvo je skinulo imunitet Luciću na zahtjev DORH-a zbog pokušaja podmićivanja Hedla. Iako se inače kod skidanja imuniteta, nakon preporuke MIP-a, još čeka potvrda Sabora, Sabor trenutno ne zasjeda zbog čega je odluka MIP-a bila dovoljna da USKOK nastavi s istragom.

Telegram je 28. srpnja objavio audio snimke na kojima se jasno čuje kako saborski zastupnik HDZ-a Franjo Lucić pokušava podmititi Telegramovog novinara kako ne bi pisao o kontroverznom poslovanju njegovih tvrtki.

Lucić je u međuvremenu negirao pokušaj pomićivanja, no ipak je dao ostavku na sve funkcije u HDZ-u. Dužnost saborskog zastupnika je zadržao. Istraživački specijal Drage Hedla o kontoverznom poslovanju Lucićevih tvrtki, koji je zastupnik HDZ-a pokušao stopirati, objavili smo u tri dijela.